Minutom šutnje za nedavno preminulog, dugogodišnjeg fizija Adija Sušića, u nedjelju navečer na Pešćenici, započela je utakmica između našeg kluba i Podravca Gigant iz Virja. Jedan novi prvoligaš, nije se posebno proslavio u Zagrebu i sada već slobodno mogu konstatirati da je ova prva liga sa 12, odnosno 11 klubova, bila potpuni promašaj, što je i mišljenje većine nas prvoligaša. Obrazloženje na početku sezone od Povjerenika Lige,  bilo je razvijanje igračkog kadra u manjim sredinama, ali ako utakmice u kojima gubite po 15, 20 koševa mogu ikome donositi korist neka me demantira slobodno. Međutim, puno toga ne “štima” u našoj ženskoj košarci i nadam se da netko ima snage ispravljati “krive Drine”, a ne samo loše organizirati lige pa šta bude. Uglavnom, pohvaliti ću svoje igračice, naravno, ipak su već na poluvremenu imale 62 ubačena koša! A Podravac 17… Naslov govori da smo skoro imali priliku zabiti sto koševa, ali su zadnju minutu naše cure uspile fulati dva,tri zicera i semafor je stao na 99! Krajnji rezultat bio je 99:43! Statistika je u na stranicama STATISTIKE u izborniku.  Utakmica za koju nemam nešto posebno za istaknuti, ali je  prilika da se prisjetimo fizija Adija!

Dugogodišnji fizioterapeut kojeg smo upoznali baš na Peščenici prije 10,15 godina gdje je imao prostoriju i tada radio za nekadašnju Centar banku, danas Croatia 2006. Jedan čovjek, koji je imao svo potrebno znanje u struci i više od toga…nabavio je on i svoju opremu za terapije (struja, magnet itd…) i tome je posvetio cijeli život. Volio je pritom puno pričati 🙂 , a svaka terapija kod njega traje najmanje sat vremena, što je dokaz profesionalnosti, onda znate koliko je to priče…ali kad znaš da će ti pomoći i osposobiti te za par dana vrhunskog tretmana i tretiranja ozlijede onda poslušaš i te priče! Najbolje od svega, što je on bio dostupan doslovce od 0-24…za sve moguće probleme ekipe, javio se istu minutu i “doletio” pomoći..U ženskoj košarci nema igračice koja se nije susrela s njim u svojoj karijeri, makar i kad bi igrala protiv nas, jer je uvijek sjedio na našim utakmicama na zadnjem mjestu na klupi, i nakon svakog promašenog slobodnog bacanja, vikao: “ŽELI KOŠ!” 🙂 Vjerujem da će po toj uzrečici Adi zauvijek biti zapamćen…Još ga se danas sjetim kad je prošle godine (2015.) odlučio putovati s nama u Rijeku na finale Kupa. Svi smo bili svjesni da je Adi čovjek koji je imao dijabetes i dvije,tri premosnice na srcu i nije nam bilo svejedno što je putovao, a nismo ga uspjeli nagovoriti da ne ide. Na povratku se u busu orila muzika, autobus se doslovce ljuljao, jer smo osvojili Kup, a Adiju baš i nije odgovarala ta buka, naravno. Gledali smo prema njemu, izdržao je nekako taj put, sva sreća pa je bio kratak. Nakon par dana rekao mi je: “Vidiš mačak i ja sam zaslužan za vaše medalje, jer sam vas sve uspio osposobiti, tako ja to gledam.” A šta jest, jest! Od tada više nije išao s nama, čak se malo i naljutio na nas kad smo mu rekli da više nije naš fizio, jer nam je  njegovo zdravlje ipak bilo najvažnije…Svaki njegov idući dolazak na našu domaću utakmicu bio nam je svojevrstan stres više, jer se uvijek žurio i brzo vozio, vrlo često ga je i policija zaustavljala, ali Adi je svejedno dolazio…Vjerujte da smo se dobro namučili da nađemo novog fizija, i znam da ćemo teško pronaći tako srčanog, vrijednog i  uvijek dostupnog fizioterapeuta…ADI, POČIVAO U MIRU!

Sada nas čeka jedno zanimljivo putovanje u Pulu. Naime, utakmica u Puli biti će kao i svaka njihova, humanitarna da bi osigurali financijska sredstva za troškove liječenja i oporavka mlade pulske košarkašice Sare Bećirović, 14-godišnje učenice, koja je oboljela od tumora limfnih čvorova. Naš klub, ŽKK MEDVEŠČAK, uplatiti će na njezin račun donaciju u nadi da će skupiti sve potrebno da se pomogne Sari! Utakmice u Puli, u dvorani Pattinagio, uvijek su i više nego zanimljive za naš klub. Znalo se tamo i gubiti utakmice, kako prvenstvene tako i one za završnicu Kupa, no zadnjih sezona odrade to cure jako dobro. Najzvučnije ime kod Pule je zasigurno Miletić, koja je sve bolja iz utakmice u utakmicu, i tu ćemo vidjeti zanimljiv dvoboj s našom Anjom. Vjerujem da će i ovaj put naše biti prave i donijeti nam pobjedu! Utakmica se igra u nedjelju,u 17 sati. SRETNO MEDEKICE!

ŽKK MEDVEŠČAK – ŽKK TREŠNJEVKA   97:36

61…razlike…36…koševa (sama Borovićka zabila je koliko i cijela Trešnjevka zajedno!) Sinoćnja utakmica bila je sve samo ne derbi! Ili je bio derbi ali protivnička ekipa nije došla? Bilo, kako bilo NAKLON DO PODA našim aktualnim prvakinjama Hrvatske. U ovoj utakmici, pokazale su da ih se treba respektirati u svakoj minuti odnosno sekundi utakmice, od prve do zadnje igračice! Osobno, ovih dana ne bi htjela biti u koži igračica Trešnjevke jer doživjeti (i preživjeti) ovakav poraz nakon sati/dana pripremanja za utakmicu, sumnjam da može ne ostaviti posljedice. Ali…ajmo krenuti iz početka…

Subota, u 18:30 krenule se zagrijavati ove dvije ekipe i već nakon 15ak minuta u dvorani Peščenica i okolo nje nestalo je struje! Čekalo se sat vremena ne bi li došla struja, kada je delegatkinja Lea odlučila da će se utakmica odgoditi za nedjelju u 18 sati…To je našoj ekipi predstavljalo svojevrstan “problem”, jer su bile spremne za jednu dobru “partiju”. Još veći problem stvaralo je to našem treneru, jer je značilo još jednu neprospavanu noć 🙁 Jedino su Trešnjevka i njezini navijači to gledali kao da nam ide “voda na mlin” jer je Radošica imala temperaturu par dana pa i tu subotu, ali je i dan poslije igrala pod temperaturom tako da je sve ostalo ipak samo na problemu sa strujom!

Nedjelja, u 17:30 krenulo je ponovno zagrijavanje za “DERBI” 🙂 I konačno prvi zvižduk, utakmica je počela! Prva četvrtina (16:8), dala nam je vjetar u leđa. Lakše se diše, cure su u drugu četvrtinu ušle maksimalno koncentrirano i već je u 13.minuti rezultat bio 31:10, a na poluvremenu 42:16! I šta reći na takav derbi koji je završio već u drugoj četvrtini? Očekivali smo više od protivnica!  BRAVO svakoj našoj igračici koja je maksimalno išla na svaku loptu i BRAVO na preciznom šutu kako za dva tako i za tri poena! Jedna “crna mrlja” na terenu u liku i djelu Ane Lelas, kao najiskusnije igračice sinoć. Upravo njezina igra, kako u napadu tako i u obrani, u kojoj je svaki njezin kontakt doslovce faul, suci su često okarakterizirali kao “slučajan” udarac laktom, natjerala je naše igračice da joj se suprotstave, ali kako nemaju u sebi usađeno da vrate udarac, doslovce su trpale  koševe. Samo preko Anine ruke, Iva je zabila četiri trice, uz dvije, s ne dosuđenim faulom nakon šuta upravo od strane Ane. Smatram da se igračica takvog kalibra i košarkaškog znanja ne bi trebala spuštati na ovu razinu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je ona jedna reprezentativka, jedna iskusna starija igračica od koje bi njezine suigračice, ali i protivničke suigračice mogle i trebale puno toga naučiti o košarci! Ovako su se njezine suigračice sinoć pogubile, i pokušavale u njoj pronaći rješenje, ali ga nisu pronašle. No, okrenimo se mi dalje našim igračicama. Treća četvrtina, kako je vani počelo sijevati i lijevati kiša tako je sjevalo u dvorani od naših koševa, što za dva što za tri! Naše cure su ukupno uzele 20 lopti, doslovce iz driblinga u čemu je prednjačila Matea Tadić sa 5 ukradenih lopti, ali isto toliko fulanih “zicera”, ko zna koliki bi bio konačan rezultat da je i to zabila. Da, tu nismo imali sreće sinoć, jer smo dosta promašili zicera, ali tko to uopće gleda na ovakvom rezultatu? Zadnja četvrtina završila je 32:9, iako su zadnjih pet minuta na terenu priliku, kao i uvijek dobile sve naše igračice. Čestitke svim curama i naravno treneru Braslavu, koji je uspio izvući iz svake igračice 150% i motivirati ih na ovakvu jednu pobjedu! Uspjeh je zagarantiran, ako ti trener kao što je on, svih 40 minuta “stepa”, priča, galami i upozorava uz rubnu crtu terena, svaku svoju igračicu od prve do dvanaeste. Što je god taktički zamislio, sve je ostvareno sinoć, cure su odradile sve zadatke koje su se od njih tražile i tu se nalazi razlog za ovakvu dobru utakmicu i rezultat 97:36!   ČESTITKE SVIM IGRAČICAMA I TRENERU!

Na kraju, par činjenica vezanih uz ovaj klub i ove igračice. Iz sezone u sezonu, odlaze nam po dvije, tri seniorke iz startne petorke i svake godine ispunjavamo seniorski sastav mlađim igračicama. Seniorke nam odlaze, jer su odavno prerasle ovu razinu košarke (Prvu ligu)…Za igranje u Europi, koju su svakako zaslužile, trudom radom, treniranjem i rezultatima, treba novaca. Nama se u ženskoj košarci događa da sponzora nema, novaca nema, osim za one osnovne troškove putovanja i igranja u Hrvatskoj. Godinama zanemarene od Saveza Hrvatske i od Grada Zagreba, nezasluženo…Rezultat imamo u svim kategorijama, sezonama smo seniorske Prvakinje, nadmoćno bez poraza u Ligi, pa što nam više treba da bi netko prepoznao kvalitetu i omogućio našim košarkašicama igru na višoj razini?  Uz malo novaca, možemo našim košarkašicama pružiti priliku da ostanu u našim klubovima, da ne odu igrati vani, ali za to nije potreban samo novac nego i kvalitetna razina košarke, zbog koje ove cure i odlaze. Jer, vjerujte mi, niti jedna košarkašica koja je prve tri sezone vani ne može zarađivati puno više nego što bi mogla tu, kod kuće u Hrvatskoj (čast iznimkama). Uzmimo u obzir da smo mi tri sezone igrali Regionalnu ligu, isključivo financirani iz vlastitih izvora prihoda, naše su igračice bile zadovoljne jer su igrale jake utakmice, te ostajale još jednu sezonu u klubu motivirane željom da se konačno pokušalo osvojiti i tu Regionalnu ligu. Nažalost, ove sezone ostali smo bez prihoda koji bi mogli pokriti sve te troškove, pa nam je preostala samo ova Prva liga, kakva, takva….Inače, odavno se košarka prestala igrati samo iz ljubavi, a čim je novac postao presudan faktor, ženski klubovi se gase, a ženska košarka propada doslovce… Ostaje nam nada da će uskoro netko i to prepoznati i omogućiti ženskim klubovima igru na europskoj razini, kakvu i zalužujemo!